Titova sahrana kao iz filma: Zašto je Josip Broz sahranjen dva puta?
Najveća sahrana u historiji Beograda
Dana 8. maja 1980. godine, Beograd je bio epicentar svjetske pažnje. U prestonicu tadašnje Jugoslavije došlo je 124 državne delegacije, uključujući 38 predsjednika država, kraljeva, prinčeva i visokih funkcionera iz cijelog svijeta. Čak ni Ujedinjene nacije u to vrijeme nisu brojale toliko članica koliko je bilo prisutnih izaslanstava na Titovoj sahrani.
U istom danu, na jednom mjestu našli su se ljudi koji nikada prije, a ni poslije, nisu stajali rame uz rame – lideri Istoka i Zapada, predstavnici zaraćenih zemalja, svjetski moćnici, ali i obični građani.
Medijska ikona koja je znala kako se gradi mit
Josip Broz Tito bio je svjestan značaja medija. Još 1928. godine, tokom “bombaškog procesa”, izjavom “Priznajem samo sud svoje partije” postao je zvijezda radničkog pokreta. Tokom Drugog svjetskog rata, slike ranjenog Tita iz Sutjeske obišle su svijet, stvarajući od njega ikonu antifašističkog otpora, poput Če Gevare decenijama kasnije.
Zato nije iznenađenje da je i njegova sahrana bila pažljivo režirana – ne samo kao državna ceremonija, već i kao spektakl dostojan čovjeka koji je decenijama oblikovao balkansku i svjetsku politiku.
Sahranjen dva puta – zvuči kao scenario holivudskog trilera
Ono što javnost tada nije znala jeste da je Tito tehnički sahranjen dva puta u istom danu.
Prva sahrana, ona pred kamerama, bila je za publiku i istoriju – direktno prenošena na televizijama širom Jugoslavije i u još 16 zemalja. Međutim, prava sahrana desila se nekoliko sati kasnije, kada je Jugoslovenska narodna armija (JNA) opkolila Kuću cvijeća i sprovela strogo povjerljivu operaciju.
Šta se zapravo desilo nakon gašenja kamera?
Nakon što su svjetski lideri napustili Beograd, grobnica je otvorena, a privremeno postavljena ploča uklonjena. Kovčeg s Titovim tijelom ponovno je spušten, ovog puta uz dodatnu sigurnost – preko njega je izlivena betonska ploča, a zatim spuštena devet tona teška mermerna ploča, identična onoj ranije viđenoj u prenosu.
Razlog za ovu operaciju bio je strah od krađe posmrtnih ostataka, poput onoga što se desilo s grobom Čarlija Čaplina nekoliko godina ranije.
Priprema za Dan D+4: TV produkcija bez presedana
Sahrana nije bila improvizovana. Još u januaru 1980. godine, kada je Titovo zdravstveno stanje bilo teško, Savezno izvršno vijeće usvaja plan “Dan D+4”, koji definiše tok događaja od smrti do četvrtog dana, kada je planirana sahrana.
Televizija Beograd, predvođena režiserom Momom Martinovićem, mjesecima je pripremala prenos – uz pomoć 42 kamere, 10 reportažnih kola i po prvi put – kamera iz vojnih helikoptera. Svi učesnici produkcije živjeli su u vojnim kasarnama, pod strogom tajnom i nadzorom službi sigurnosti.
Lažna ploča i TV cenzura u režiji tajne službe
Jedan detalj ostao je skriven od očiju javnosti – trenutak postavljanja ploče na grob. Režiser je želio da prikaže taj čin, ali je državna bezbjednost spriječila snimanje: agenti su se postavili ispred kamera u ključnom trenutku i blokirali kadar.
To je kasnije pokrenulo brojne teorije zavjere – da Tito nije sahranjen u Kući cvijeća. U stvarnosti, sve je bilo unaprijed režirano u strahu od mogućih incidenata i osramoćenja režima.
Sahrana kao politička pozornica svijeta
Sahrana je, osim oproštaja od vođe, bila i pozornica globalne diplomatije. Zbog Hladnog rata, američki predsjednik Džimi Karter nije prisustvovao, ali su u njegovo ime došli potpredsjednik i majka Lilijan. Istovremeno, u Beogradu su se sreli lideri Istočne i Zapadne Njemačke, kao i predstavnici suprotstavljenih zemalja poput Indije i Pakistana.
Titova Jugoslavija – veličanstveni oproštaj prije raspada
Posljednji veliki događaj bivše Jugoslavije bio je upravo Titova sahrana. Zemlja koju je ostavio raspala se u krvavom ratu jedanaest godina kasnije.
“Organizovali su mu sahranu do najsitnijeg detalja, ali nisu znali kako da organizuju budućnost,” napisat će kasnije mnogi analitičari.
Zaključak: Kad je sahrana veća od života
Tito je i nakon smrti ostao simbol epohe, političke stabilnosti i složenosti jugoslovenskog projekta. Njegova sahrana bila je ne samo kraj jedne ere, već i početak neizvjesnosti.
Titov grob u Kući cvijeća danas je mjesto sjećanja, istorije i simbolike – i posjetilo ga je više od 20 miliona ljudi.
