Ispovijest koja boli – i potresa javnost

“Nikada nisam imala osjećaj da je moja. Kao da čuvam tuđe dijete.” Riječi anonimne majke objavljene na Redditu pokrenule su žustru raspravu o emocionalnoj povezanosti u posvojenju i skrivenim teretima koje pojedine porodice nose. Majka je opisala kako je, nakon što je vantjelesnom oplodnjom dobila sina, zajedno sa suprugom posvojila djevojčicu čiji roditelji nisu mogli brinuti o njoj. I pored truda, kaže da se povezanost nikada nije dogodila.

Situacija se dodatno zakomplikovala nakon što je prirodnim putem ostala trudna i rodila biološku kćer – tada su, kako priznaje, hormoni i snažne emocije pojačali osjećaj otpora prema usvojenoj kćeri. “Volim je, ali ne kao svoju biološku djecu. Mrzim sebe zbog toga”, napisala je, svjesna težine i neprihvatljivosti te rečenice.

Reakcije: oštri komentari, ali i pozivi na stručnu pomoć

Objava je dobila na stotine komentara. Neki su korisnici otvoreno kritikovali odluku o posvojenju nakon biološkog djeteta, upozoravajući na čestu percepciju “takmičenja” između usvojenog i biološkog djeteta. Drugi su, međutim, ukazali na potrebu za terapijom, te predložili stručnu porodičnu podršku, diskretno uključivanje biološke porodice (ako je sigurno i u najboljem interesu djeteta) i jasne granice: ni pod kojim uslovima djetetu ne otkrivati da nije voljeno “koliko i ostali”.

Zašto se ovako bolne situacije dešavaju?

Iako je ispovijest potresna, stručnjaci podsjećaju da iza sličnih priča nerijetko stoje složeni psihološki faktori:

• Privrženost : Posvojenje donosi prilagodbu svima. Usvojenoj djeci je često potrebna stabilna, predvidiva briga da bi se razvila sigurnija privrženost, posebno ako su ranije doživjela gubitke ili nestabilnost.
• Idealizirana očekivanja: Roditelji ponekad ulaze u posvojenje s uvjerenjem da će se “ljubav sama dogoditi”. Kada se to ne desi brzo, mogu osjetiti krivnju, sram i povlačenje.
• Perinatalne i hormonalne promjene: Trudnoća i postporođajni period mogu donijeti naglašene emocionalne oscilacije, što dodatno otežava odnos prema djetetu koje je već u fazi traženja sigurnosti.
• Neobrađeni gubici i stres: Ako roditelji nisu obradili vlastite gubitke (npr. poteškoće s plodnošću) ili su bez adekvatne pripreme ušli u posvojenje, nakupljeni stres može izbijati baš u odnosu s djetetom.

Šta dijete treba čuti (i nikad ne smije čuti)

Najveća opasnost nije u tome što roditelj osjeća ambivalenciju – emocije su promjenjive i mogu se liječiti – već u tome kako se ponaša. Usvojenoj djeci je potrebno:

• dosljedno, toplo ponašanje (rutina, briga, fizička i emocionalna dostupnost);
• jasne poruke pripadanja (“Ovdje si sigurna/siguran”; “Mi smo tvoja porodica”);
• nikada ne izgovarati rečenice koje dovode u pitanje njihovu vrijednost ili mjesto u porodici;
• stručna podrška koja djetetu pomaže da razumije prošlost i izgradi povjerenje u sadašnjost.

Koraci koji pomažu roditeljima (i djeci)

1. Porodična i individualna terapija
   Potražite specijalistu za posvojenje i traumu privrženosti. Terapija pomaže da se prepoznaju okidači, obradi krivnja i nauče konkretne vještine povezivanja.
2. Rad s roditeljskim očekivanjima
   Zabilježite kada, gdje i zašto osjećate otpor. Naučite male dnevne rituale “mikro-povezivanja” (5–10 minuta igre, zajedničko čitanje, kratki razgovor “1 na 1”).
3. Uključivanje mreže podrške
   Partner, članovi šire porodice, škola i savjetovališta mogu rasteretiti roditelja – niko ne treba nositi ovo sam.
4. Kontakt s biološkom porodicom (ako je sigurno i korisno)
   U dogovoru sa stručnjacima i institucijama, kontakt može djetetu smanjiti osjećaj gubitka i pojačati vlastiti identitet. Uvijek se vodi principom najboljeg interesa djeteta.
5. Briga o sebi bez opravdanja štete
   Odmor, psihološka edukacija, grupe podrške za posvojenjem – sve to jača kapacitet za strpljenje i toplo, dosljedno roditeljstvo.

Etika i odgovornost: ljubav je i odluka i vještina

Ljubav prema djetetu nije samo “osjećaj koji se pojavi”. Ona je odluka i praksa, naročito u posvojenju gdje dijete možda nosi rane od ranije. Ako se pojave emocije koje su teške za izreći, to je signal da treba pomoć, a ne dozvola da se dijete emocionalno povređuje ili odbacuje. Dijete ne smije snositi posljedice tuđeg nerazriješenog bola.