Teorija simulacije već decenijama intrigira naučnike i filozofe, ali tvrdnje profesora Melvina Vopsona, vanrednog profesora fizike na Univerzitetu u Portsmutu, otvaraju sasvim novu perspektivu. Prema njegovim riječima, možda smo svi dio naprednog AI svijeta, a odluku da postanemo dio ove simulacije donijeli smo prije samog rođenja. Ove tvrdnje objavio je britanski portal Daily Mail, a u nastavku prenosimo detalje.
Tri hipoteze o svrsi simulacije
Profesor Vopson predlaže tri glavne teorije o tome zašto bismo mogli živjeti u simulaciji. Iako naglašava da su njegove tvrdnje spekulativne i filozofske prirode, iznosi zanimljive ideje koje su privukle pažnju javnosti i drugih stručnjaka, poput Elona Muska.
1. Simulacija kao oblik zabave
Prva teorija sugerira da je simulacija stvorena kako bi pružila zabavu. Prema ovoj ideji, naš stvarni svijet možda je bio dosadan i monoton, pa su ljudi stvorili virtualnu stvarnost koja je dinamičnija i zanimljivija. Profesor Vopson objašnjava:
„Simulaciju smo stvorili kao mjesto zabave gdje možemo birati da uđemo pri rođenju i doživjeti potpuno novi život sa svim njegovim aspektima.“
Odluka o ulasku u simulaciju možda nije svjesna u ljudskom obliku, već je donesena na nivou naše svijesti prije rođenja.
2. Simulacija za učenje i napredak
Druga teorija, poznata kao “teorija zamorčića”, ukazuje na to da je svrha simulacije rješavanje kompleksnih problema stvarnog svijeta. Na primjer, ekoloških kriza, energetskih izazova ili sukoba.
„Ako naše društvo ima složen problem koji treba riješiti, najbolji način bio bi pokretanje simulacije kako bismo testirali moguća rješenja.“ – navodi Vopson.
Rezultati simulacije mogli bi biti primijenjeni u stvarnom svijetu za opšte dobro čovječanstva.
3. Teorija “skoro besmrtnosti”
Treća teorija tvrdi da simulacija omogućava proživljavanje više života uzastopno, stvarajući iluziju besmrtnosti. Vopson objašnjava da vrijeme u simulaciji može teći sporije nego u stvarnom svijetu, što znači da jedan minut stvarnog života može odgovarati čitavom životnom vijeku u simulaciji.
„Sto životnih iskustava moglo bi trajati samo 100 minuta u osnovnoj stvarnosti.“
Ovaj koncept podsjeća na snove, gdje u djelićima sekunde možemo doživjeti sate ili dane uživljenog iskustva.
Dokazi o simuliranoj stvarnosti
Profesor Vopson također iznosi zanimljive činjenice koje, prema njemu, sugeriraju da živimo u simuliranoj stvarnosti. Na primjer:
- Brzina svjetlosti i zvuka: Ograničenja brzine svjetlosti i zvuka možda su postavljena kao granice procesora simulacije.
- Zakoni fizike: Fizički zakoni univerzuma podsjećaju na kompjuterski kod.
- Religijski tekstovi: Profesor Vopson spekulira da dokaz simulacije možda postoji i u drevnim tekstovima, poput Biblije.
Zaključak
Iako teorija simulacije ostaje spekulativna, ona izaziva duboka pitanja o prirodi stvarnosti i našoj ulozi u njoj. Da li živimo u svijetu stvorenom radi zabave, učenja ili nečeg sasvim trećeg? Dok nauka ne pruži konkretne dokaze, ove teorije ostaju intrigantna tema za razmišljanje i diskusiju.
